Ankica Anchie - Žena / Životna knjiga i pjesme
Moderator 
„Život nije zbirka neprestanih pobjeda, već niz trenutaka koji nas oblikuju. Svaka borba, svaka tuga i svaki osmijeh dio su naše priče, a prava snaga leži u tome što smo u stanju proći kroz sve, ne gubeći sebe.“
-Ankica Anchie
ŽENA / ŽIVOTNA KNJIGA
Svaka stranica mog života bila je kao knjiga koju nisam htjela čitati, ali nisam imala izbora. Svako poglavlje bilo je tamno, s neurednim marginama i ispisano suzama, ali to su bili trenuci koji su oblikovali moju dušu. Na svakoj stranici stajale su borbe koje nisam birala, ali koje su me naučile snagom koja dolazi iz unutrašnje tišine.
Zamišljam svoj život kao rijeku. I dok voda prolazi kroz kamenite brzace, svaki udarac na stijene ostavlja ožiljak, ali i oblikuje putanju. Nije to bio put o kojem sam maštala, ali je postao moj. U trenucima kada su mi se ruke tresle, kada je svijet bio težak i nepravedan, osjećala sam miris tuge u zraku. U tim trenucima nisam vidjela izlaz, samo tamnu šupljinu u koju nisam htjela ući. Ali to je bilo poglavlje koje nisam mogla izbjeći.
Sjećam se prvih stranica koje su gorjele od straha. Nisam znala da li bih trebala proći dalje ili se povući, ali onda je uslijedila snaga - ne od nečega izvan mene, nego iznutra. Bol je bila kao vatra koja mi je spalila srce, ali istovremeno mi je dala snagu da nastavim dalje. Svaka suza bila je poput kapi koja se upija u zemlju, stvarajući korijenje iz kojeg će rasti nova biljka.
Svaka poglavlja, čak i ona koja nisam željela, donijela su mi učiteljicu u liku boli, ali i u liku tišine koja slijedi nakon toga. Iz tih trenutaka rođena je moja snaga - ne ona koja dolazi od pobjede, nego ona koja izlazi iz prihvaćanja, iz proživljavanja onoga što ne možeš promijeniti.
I sada, kad gledam unatrag, kad pomaknem prstom po stranicama mog života, shvatila sam. Svaki gubitak, svaki neuspjeh, svaka tuga oblikovali su tko sam postala. Ne znam kako bi izgledao život bez tih tamnih poglavlja, jer su oni u meni ostavili tragove koji su me natjerali da postanem snažnija, da nastavim dalje i ne zaboravim svaki trenutak.
Nema putovanja bez stanki. Nema života bez padova. Ali sve te stranice, sva ta poglavlja, nisu tu da nas slome. Oni su tu da nas izgrade. I kako god teški bili, oni nas uče – živjeti, rasti, voljeti i, na kraju, pronaći snagu da završimo knjigu koju smo započeli.
KROZ STRANICE ŽIVOTA
Ne možeš preskakati poglavlja,
Jer život nije knjiga bez stranica,
Svaka riječ je korak, svaka suza trag,
Svaka bol, svaki osmijeh – životna jedinica
Kroz maglu i svjetlo, u tami i sjaju,
Svaka stranica nosi vlastiti san,
Neki dani bit će teški,
A neki će biti kao bajka, bez kraja, pun sjajnih grana
Ponekad ćeš poželjeti da zaboraviš,
Ponekad ćeš tražiti mir,
Ali u svakoj stranici, u svakom dahu,
Otkrit ćeš snagu koju ne znaš da imaš
Pročitaj svaki red,
Ne okreni stranicu dok srce ne osjeti,
Jer svaki trenutak, svaka tišina,
Nositi ćeš sa sobom, kroz godine što dolaze
Nećeš uživati u svemu,
To je u redu, to je život,
Ali kad poglavlje boli,
Znaš da slijedi onaj trenutak kada ponovno zračiš,
kada se uzdigneš
Kroz tamu ne vidimo uvijek put,
Ali jednom kad svjetlo dotakne srce,
Znati ćeš da je svaki korak bio važan,
I da je svaki pad bio samo priprema za tvoj uspon
Ne staneš kad si umoran,
Staneš kad si završio,
Kada zadnji red bude ispisan,
A srce ti bude spokojno, mirno
Jer kroz život, kroz sve stranice,
Na kraju ostaješ ti.
Priča koju si ispisao,
Priča koja te oblikovala, koja te vodila
Svaka suza, svaki smijeh, svaki san,
Nosi u sebi smisao, i svaki dan
Uči te da se ne bojiš padati,
Jer padovi nas podižu, donose mudrost života
Zato čitaj do kraja,
Svaku stranicu, svaku riječ,
Jer život nije samo put do kraja,
Već putovanje koje nas oblikuje,
bez straha i s osmijehom
BLUES ZA NJU
U miru noći, kad tišina grize,
Oduzima mi dah, svijet se smiruje,
Sjećanja na tebe kao dim, nestaju,
Al’ ostaje ona bol, koja ne prestaje
O, žena, kad pogneš glavu,
Moj svijet se ruši, tišina me pogađa,
Oči tvoje skrivene su u magli,
A ja i dalje hodam, kroz noć, bez tebe
Boljela si me, to sam znao,
Tvoje riječi kao nož mi su prolazile,
Ali opet tražim, i opet volim,
Dok blues na gitari odzvanja, u mojoj duši
U srcu tišina, u duši hrđa,
A ja svirat ću blues, pod tvojim prozorom,
Jer kad si otišla, ostala je samo sjena,
I zvuk gitare što tugu u sebi nosi
Tvoje ime u vjetru, tišina što vrišti,
I opet, tražim tebe u snovima što bježe,
Al' znaš, samo ti imaš ključ,
Za ovaj jadni blues, u kojem sam zarobljen
"Kad ritam postane naš jezik, a tišina naša sloboda,
tada sve je moguće, jer mi smo ti što stvaraju svemir."
-Ankica Anchie
