Ankica Anchie - Ciklus priča i poezije
Moderator 
UVODNA PRIČA:
"TU PRAVILA NE VRIJEDE /RAZUM I LOGIKA STRANI SU POJMOVI"
Ovdje, gdje pravila ne vrijede, gdje razum postaje strano biće, a logika se povlači u tišinu, započinje putovanje prema nepoznatom. Ovaj prostor, bez imena i bez vremena, ne poznaje ograničenja. To je prostor u kojem postojimo izvan svojih uloga, izvan granica koje su nam nametnute. Tu, u dubini, gdje se tijelo spaja s nevidljivim, gdje je svaka misao tek tren, a svaki dodir vječnost, nalazimo našu pravu prirodu.
Nemojte tražiti odgovore, jer ih ovdje nema. Ovdje nema početka ni kraja. Samo je sadašnji trenutak, beskonačan, neuhvatljiv, ali savršeno prisutan. I u tom trenutku sve nestaje – ime, oblik, granice. Ostaje samo osjećaj. Osjećaj koji ne možemo riječima opisati, jer riječima ne možemo dotaknuti ono što je u dubini. Tu nije riječ, tu je tišina koja govori, tu je pogled koji prolazi kroz nas, skida slojeve onoga što mislimo da jesmo i vraća nas onome što zapravo jesmo.
Na ovim stranicama nećete naći konvencionalne odgovore. Ovdje se ne govori o svijetu koji je poznat, koji se može dodirnuti i obuhvatiti. Ovdje se govori o svemiru unutar nas, o tajnama koje skrivamo od samih sebe, o strahovima i strastima koji ne poznaju granice. Ovdje se ne bojimo nepoznatog, ne tražimo sigurnost u stvarima koje možemo kontrolirati, već se uspinjemo na rub, na onaj neopisivi rub gdje logika nestaje, a srce preuzima kontrolu.
Ovaj put nije za svakog. Nije za onoga koji traži odgovore u svakodnevnim stvarima, u mjerama i normama. Ovdje nema odgovora na pitanja koja postavljate, jer ono što ovdje živimo nije pitanje – to je iskustvo. Iskustvo koje vas poziva da uronite u svoju istinsku prirodu, da osjećate, da proživite svaki trenutak u punini, bez straha od nepoznatog, bez obzira na to gdje vas on odvede.
Ovdje ste pozvani da skinete masku, da prestanete glumiti, da prestanete biti ono što mislite da jeste. Ovdje ste pozvani da budete istinski, da se prepustite i zaronite u divlji vrtlog života, koji se ne pokorava pravilima, jer ovdje pravila ne vrijede.
I kada zaronite, ne bojte se. Nema pravila, nema sigurnosti, ali tu, u toj nesigurnosti, nalazi se sloboda. I samo tada, kada zaboravite na granice, na pravila, na sve ono što ste znali, osjetit ćete da ste napokon živi.
BEZVREMENSKI TRENUTAK
Krenuo je kroz maglu, ne gledajući kamo ide, jer nije znao kamo bi trebao otići. Samo je osjećao poziv. I dok su koraci, pomalo nesigurni, tapkali po stazi, svijet je nestajao, kao da je izblijedio iz njegovih očiju. Svi su tragovi vremena izblijedjeli, svi okviri koje je znao jednostavno su nestali. U tom trenutku, sve što je postojao bio je trenutak — prolazni, neuhvatljivi trenutak, koji je bio sve i ništa.
Nije se bojao. Niti najmanje. Jer znao je da je tu, u tom prostoru, izvan svega što je znao, da nije bilo prostora za strah. Ovog puta nije bilo pravila. I nije bilo ništa što bi mogao razumjeti logikom. Ovdje, u ovom svemiru, gdje ni vrijeme ni prostor nisu imali vlast, sve se činilo mogućim.
U tom trenutku, zastao je. Zrak je bio gust, gotovo nepodnošljiv, a ipak u njemu je osjećao slobodu. Kao da su svi odgovori, svi odgovori na pitanja koje nikad nije postavio, sve ono što je tražio, bilo tu, nadohvat ruke, skrivene između svjetlosti i tame.
Zamislio je da mu je netko prišao. Nije je vidio, ali ju je osjećao. Netko ili nešto, bilo je tu, u ovoj istinskoj stvarnosti gdje svi vanjski elementi više nisu postojali. Kroz maglu je osjetio miris, tihi dah nečijeg prisustva, kao da je bio prizvan, pozvan da bude prisutan na mjestu koje je bilo izvan svakog vremena. Kao da su svi susreti do sada, sve riječi koje je čuo, sve što je poznavao, bile samo priprema za ovo.
„Stani. Ne miči se,“ čuo je iznutra, ali to nije bila riječ. To nije bilo nešto što je bilo izgovoreno. Bilo je to više poput osjećaja, vibracije, nečega što je proželo cijelo njegovo biće. Tada je znao da ne treba tražiti odgovore. Nikad ih neće naći, jer odgovori nisu tu gdje ih traži.
Sada, pred njim, uspinjala se rijeka – rijeka koja nije imala ime, nije imala tok. Kretala se, ali i stagnirala. Preplavila je sve, postala sve. „Ispreplići prste sa mnom,“ šaptalo je nešto u njemu, a osjetio je kako su njegovi prsti dodirivali nešto mekano, ali snažno, poput oluje koja ne prestaje. Zatvorio je oči, a onda osjetio duboko u sebi – ovo nije bilo samo iskustvo tijela. Ovo nije bilo fizičko. Bio je to trenutak, stanje bića, koje je samo moglo biti osjetljivo kroz osjećaje.
Tijelo mu je bilo jedino mjesto na kojem je mogao osjetiti ovu tišinu. Svijet je nestao, vrijeme je nestalo, ali on je bio tu. On je bio sada, a ovo sada je bilo sve. Opustio se. Sklopio je oči. Sve oko njega je postalo jedno – tijelo, zrak, tlo, svemir. On nije bio ništa, a opet bio je sve.
„Sjeti se tko si,“ došlo je kao šapat u njegovoj duši. Znao je. Nije bilo odgovora. Jer nije trebao odgovore. Svi odgovori nisu ništa drugo nego varke. Varke koje nas zadrže u okovima, u prepoznavanjima, u imenu. Ovdje je sve bilo nespoznatljivo, a ipak savršeno jasno.
Zagnjurio je u taj trenutak. I osjetio kako sve postaje jedno, kao morska struja koja nosi sve sa sobom. Zatražio je više, jer je znao da tu nema kraja. Nema početka. Samo vječno sada. Nije bilo pravila koja bi ga ograničila, niti toga što bi mogao kontrolirati. Bio je slobodan.
„Pusti da se raspadnemo,“ pomislio je, jer znao je da se mora raspasti da bi ponovno postao. Raspasti se, ali ostati prisutan. Ostati u trenutku, jer u tom trenutku nije bilo ničega drugoga. Ni prošlosti, ni budućnosti. Samo sadašnjost. I samo on.
Sve je nestalo. Nestao je i on, ali je bio prisutan kao nikad prije. Ovaj trenutak bio je sve. I kao što je sve nestalo, tako je sve postalo.
S tobom, sve granice nestaju. Zrak postaje težak, vruć, gotovo opipljiv, a moj dah na tvom vratu titra poput vatre koja se ne može ugasiti. Nema ti escape, ni ja ne želim izlaziti iz ovog trenutka, jer ovdje, među nama, postoji samo jedan jedini svijet. Svijet koji nije postojanje, već stanje. S tobom je sve što bih mogao biti — i ništa. Osjećam te u svakom živcu, svakom pulsu, kako prolaziš kroz mene, topiš me, osvajajući me s tobom.
Gledam te, ali te ne vidim. Tvoje oči nisu te koje me gledaju. Ti si tvoj dah. Tvoj miris. Tvoj glas koji me ljulja poput vjetra u kojem se gubim. Tvoje tijelo nije samo tijelo, to je vatra koja mi gori pod kožom. Niti tijelo, niti duša, već nešto neuhvatljivo, nešto što je zapravo sviđa i najgore i najbolje u meni.
Ponekad, u tišini, čujem tvoje srce kako udara u mom stomaku, i osjetim miris krvi koja nije moja. Osjetim tebe. Vani je noć. A unutra je krvava svjetlost. Ipak, ništa nije dovoljno jasno, jer se sve pomiče u krugove. To nije samo strast, to je vrisak, udar, gubitak riječi, jer riječi su suvišne. Ovdje nema mjesta za logiku. Samo osjećaji.
S tobom je prolazak vremena poput udarca valova. Valovi u mojoj koži, u mome srcu, valovi koji se slamaju i nestaju u tebi, a ja ne želim da se povuku. Možda neću moći disati bez tebe, jer sad, svaki udah je tvoj. Svaki dah je tvoj. Ti si moj zrak, moj vjetar. Moj zrak u plamenu.
Pusti da te osjetim do posljednjeg pore. Tvoje ruke koje su me dotaknule, tvoje usne koje su me razgalile, tvoje misli koje su se uplele u moje, sve me odjednom proguta. I sada je samo tišina, samo stisak tvojih prstiju u mojima. Moj otkucaj srca, tvoj otkucaj srca, dvije duše koje postaju jedna.
„Skini me“, tiho šapćeš u mojoj duši. To nije samo riječ. To nije samo poziv. To je eksplozija. S tobom je svaki pokret obnavljanje svemira, jer svakim tvojim pokretom sve postaje veće, snažnije, ljepše. Moje tijelo te ne poznaje, ali te osjeća kao vlastitu krv. Moje ruke ne mogu prestati dodirivati tebe, jer ti si svaki dio mene. Moje misli ne mogu prestati biti u tebi, jer ni ne mogu postojati izvan tebe.
S tobom, sve prolazi u jedan trenutak, jedan tren. Taj tren je svjetlost koja ne zna granice, ona koja gori od ljubavi i straha, ona koja potresa moje tijelo, moju dušu, moju kožu.
A kad izgovoriš „ostani“, sve nestaje.
I ništa nije važno. Ovdje, u ovoj tišini, nisam tvoj, ali i dalje te volim. Jer ovdje nema ni prošlosti ni budućnosti. Samo si ti. Samo je ovo.
I ništa nije trajalo. I sve je trajalo. Predugo da bi bilo stvarno, prekratko da bi bilo dovoljno.
Ali dokle god je tu ta vatra, dokle god je tu ovaj tren, ovdje ću biti. Tu. S tobom. Bez pitanja, bez odgovora. S tobom, svaki trenutak je cijeli svemir, svaki dodir tvoja duša koja se spaja s mojom. A onda opet ništa. Samo vatra. Samo mi.
ONA NOĆ KAD SMO PALI
Ona noć kad smo pali,
S tobom, svijet je stao,
Nismo se bojali, nismo se smirivali,
Samo svjetlo s nama, nismo k'o drugi, ne,
Mi smo ušli u igru, a pravila nestaju,
Tvoje oči u mojoj glavi, svijet postaje prah,
Nema više pravde, nema više straha
Dole na tlu, osjećam miris blata,
Moj grad mi diše, ali sve što želim je stati,
S tobom, nema restrikcija, samo vožnja kroz ritmove,
Tvoje ruke na mojoj koži, gdje su svi ostali?
Ne treba ti srebro, samo tražim zlatne trenutke,
Kad prolazimo kroz dim, sve nestaje za tren.
Bacaj' ove laži, u ovom svijetu -
Samo prava energija, mi to nosimo,
U srcu moje kvartove, sve je crno,
Ali mi sijamo, iako noć je duboka
Pucaj' kroz granice, na ritmove što tresu,
Ostani tu, jer vrijeme ne postoji.
Trap na bitovima, oni što ne prestaju,
Tvoj glas mi je potreban, osjeti svaki udar,
Ne stanemo, samo ponavljamo priču,
U našoj igri, samo ja i ti, nismo lutke u rukama
Zaboravi što misle, jer ovdje nema nikoga,
Pucaj' kroz zidove, sam imaš moć,
Tvoj pogled je moć, kao grom iz sna,
S tobom, nema straha, sve je to samo igrač
Ne treba mi ništa, samo tebe,
Moja energija u tvojim rukama, to je magija,
Spuštamo se dublje, kao u ovom traku,
Kad te osjetim, sve ostalo nestane.
S tobom, ništa nije zauvijek,
S tobom, sve je sada
BEZIMENO MJESTO, BEZIMENI TREN
Stani.
Ne miči se.
Pogledaj me, ali ne očima,
gledaj me onim dijelom sebe
kojeg ne umiješ imenovati
Ne boj se.
Ni mene, ni sebe, ni onoga
što će se srušiti kad prestaneš glumiti
da znaš što slijedi
Ispreplići prste sa mnom
kao da držimo oluju na dlanu,
kao da krojimo svemir od konaca
što se ne mogu pokidati
Osjeti,
to nije tijelo,
to nije koža,
to je grmljavina u venama
koja ne zna za sutra
Skini vrijeme s ruku,
pusti da klizi niz zapešće,
da ga polako razotkrijem,
da ga osjetiš dok nestaje
Dok ostaješ samo puls,
samo vrela crvena rijeka
što udara o kosti
Osjeti strah od prolaznosti
Osjeti strast zbog iste
Osjeti sve što si mislio da možeš skriti
Pusti da se raspadnemo
u krhotine zlatne i svjetlucave,
da nas vjetar rasprši među zvijezde
I vrati u prah,
a onda da iz tog praha
ponovno sastavimo priču
koju nitko prije nas nije ispisao
Ne bori se
Ne brani se
Oslobodi se
Ugrizi me
Rascijepi me na pola
i nađi sebe među mojim rebrima
Sjeti se tko si,
kad te nitko ne gleda
Sjeti se tko si,
kad više nema imena,
kad nema oblika,
kad nema granica
Sjeti se zvijeri u sebi.
Pusti je da reži,
da krikne,
da se smije i plače u isti mah
Udahni me
Duboko
Do dna
Osjeti kako se raspadam u tebi,
kako gorim pod rukama,
kako mi koža zatreperi kad izgovoriš ništa,
jer riječi su ovdje suvišne,
riječi su samo pepeo od neizrečenog
I kad ostaneš bez daha,
kad izgubiš svaki trag stvarnosti,
kad više ne znaš jesi li ti tijelo,
ili samo misao,
ili tek treptaj između dvoje usana,
Znat ćeš –
ne postoji sutra,
ne postoji jučer,
samo ovaj trenutak
u kojem se svemir urušava
u jedan jedini dodir
Ništa nije zauvijek
Ali ovo sada,
ovo će trajati dokle god budeš znao
da sloboda nije u bijegu,
već u predaji
"DIM I MASTILO"
Yeah…
Još jedna noć u sjeni…
Još jedna priča koja nestaje u dimu…
Sjedim sam, oko mene zidovi šute,
u čaši otrov, u srcu rane što ljute.
Pisao sam tvoje ime, al’ mastilo curi,
kao suze na betonu, sve se briše, sve se gubi.
Svjetla grada gase moje zadnje snove,
umor tijelo kida, al’ misli opet zovu te.
Dim iz pluća nosi tugu do neba,
al’ znam da tamo nema te, tamo nema nas, nema…
Gledam u sat, vrijeme curi kao pijesak,
noći su duže, a dani su bez sjaja.
Oči crvene, duša hladna kao jesen,
rekao si ljubav, al’ bila je iluzija…
Pogledaj me sad – dim i mastilo,
sve što pišem nestaje k’o ništa, bro.
Rekla si da voliš, al’ to nije to,
ti si sjena, ja sam bol, mi smo pepeo…
Koraci odzvanjaju kroz puste ulice,
tražim te u svima, al’ svi su maske, lice bez priče.
Duša mi na tankom ledu, lomim se, al’ stojim,
u srcu crni plamen, al’ još uvijek gorim.
Čaše su prazne, al’ srce je teže,
već dugo pišem stihove, al’ rime bježe.
Nema veze, neka boli, neka traje,
ako pjesma nije suza, onda ništa ne valja, zar ne?
Gledam u sat, vrijeme curi kao pijesak,
noći su duže, a dani su bez sjaja.
Oči crvene, duša hladna kao jesen,
rekao si ljubav, al’ bila je iluzija…
Pogledaj me sad – dim i mastilo,
sve što pišem nestaje k’o ništa, bro.
Rekla si da voliš, al’ to nije to,
ti si sjena, ja sam bol, mi smo pepeo…
Yeah…
Još jedna noć…
Još jedna priča u dimu…
Nestajem…
