Ankica Anchie / Biskupović, poezija
Moderator 
Ankica Anchie / Biskupović, Croatia
"Ovo nije samo ljubav, nije samo strast-ovo je provala, uragan što para srž bića, žudnja što se ne može utažiti, čak ni kad se cijeli svemir prolije kroz dlanove."
-Ankica Anchie
KOŽA OD ČEŽNJE
Može li se otrgnuti koža
da te izbacim iz nje?
Nokte da zarijem do kosti,
da razderem svaki dodir,
da iskrvarim tvoje ime?
Tvoje ruke-katran na mom tijelu,
tvoje usne-pečat što ne blijedi.
Kad me dodirneš,
svijet nestane u plamenu,
a ja gorim, gorim,
i ne znam prestati
Mogu li te isprati kišom,
utopiti u vjetru,
ugasiti u pepelu cigareta
koje palim samo da te ne osjetim?
Ali ti si svuda-
u mom grlu, u mojim prstima,
u tišini između otkucaja srca,
u znoju na jastuku,
u boli što se ne da zaspati
Reci mi, ljubavi,
je li ovo požuda ili kletva?
Jesmo li dvoje izgubljenih,
ili samo dvoje osuđenih
da umiru jedno u drugome,
iznova i iznova,
dok ništa ne ostane
osim tragova zuba na duši?
KOŽA OD ČEŽNJE /2/
O Bože, može li se iskočiti iz vlastitih kostiju,
razderati kožu kao stari pergament?
Može li se iskočiti iz ove kože,
razderati je noktima, otrgnuti poput stare sjene?
Kad me osvoji nedostajanje,
kao gladno pseto što grize utrobu,
Kad žeđam te,
kao ispucala zemlja kišu što nikad ne dolazi
Umotana u želju, sapletena u vlastito meso,
U čežnji što pulsira pod rebrima,
za rukama koje gore poput ljetne oluje,
Za očima što režu i miluju,
za tijelom koje pjeva pod prstima
dok tonem, dok nestajem,
dok se raspadam u tvoje ime
Iz tvojih usana kapa strast crvena,
kaplje kao otrov, gori kao bol
Koraci ti paraju prostor,
zvone u mom ludilu,
U noći što se uvija oko nas,
kao zmija koja čeka ugriz
Usne su ti krvavi pečat,
crveni trag na mome jeziku,
u zagrljaju tvog vrata
Gdje pulsira tamna pjesma,
gdje proljeće ne miriše na cvijeće,
već na raspuklu žudnju,
na slatku propast što je već počela
Može li se sjećanje razderati zubima,
prožvakati do bezoblične tame,
gdje ni sjenke ne nalaze put do mene?
Kolike trebaju biti ruke,
da zadrže bujicu krvi što šapuće tvoje ime,
da ne procuri kroz pore,
da ne natopi zemlju nemirom?
Kolike trebaju biti brane,
da rijeke ne provale kroz raspukle očne duplje,
da more ne zagrize rebra,
da ne raznese pluća zadnjim uzdahom,
da ne uguši posljednji krik tišine,
koji još uvijek nosi tvoje ime?
Mjeri li se ljubav dahom na koži,
ili žudnjom što treperi pod rebrima?
Kako uhvatiti miris tvog ramena,
zarobiti ga u kapima parfema,
da mi jastuk tobom diše,
da te svaka noć prizove u sjeni sna?
Kako zadržati tvoj okus na usnama,
kad ih dodirnem prije mraka,
kad zubi zariju čežnju u sjećanje,
i ne puste dok jutro ne zaplače?
Ankica Anchie, Croatia
Humanist, Poetessa, Author
