Ankica Anchie, Croatia
Moderator 
NA KRILIMA KNJIŽEVNOSTI
KNJIŽEVNA NOVELA (uvod)
OKUS NARA
Prvi put kad me poljubio, nebo je bilo boje prezrelog voća.
Kasno ljeto. More je disalo tromo, kao da sanja. Stari nar nadvio se nad kameni zid, kao svjedok koji pamti više nego što govori.
Rastvorio je plod polako.
Zvuk je bio tih, gotovo intiman - poput kože koja se odvaja od uspomene.
Zrna su zasjala u njegovu dlanu, crvena kao neizgovorene ispovijedi.
„Ništa lijepo ne ostaje cijelo“, rekao je.
Tada još nisam znala da govori o nama.
Sok je tekao niz naše prste. Obojao moju haljinu. Označio kamen. Označio sat.
Kad me poljubio, prvo sam okusila slatkoću - duboku, opojnu - a zatim sjenu ispod nje. Nešto tamno, skriveno u svjetlu.
Dolje u selu netko je svirao saksofon. Melodija nije pripadala ovom stoljeću.
Stavio mi je zrno na jezik.
„Zapamti ovaj okus“, šapnuo je.
Godinama poslije - jesam.
One noći kad je nestao, more je bilo bez glasa.
Nar je ostao otvoren.
Krvario je u zemlju.
Tada sam shvatila - neke ljubavi ne dolaze da ostanu.
Dolaze da obilježe.
***
ART-FILM SCENARIJ
OKUS NARA
EKSTERIJER - MEDITERANSKA OBALA -SUMRAK
Crveno nebo. Vjetar u maslinama.
Nar puca u usporenom kadru.
Sok kaplje po kamenu.
KRUPNI PLAN: njezini prsti - obojeni crveno.
NJEGOV GLAS (OFF)
„Svako zrno skriva tajnu.“
Zrno na njezinim usnama.
Zatvara oči.
Zvuk nestaje. Ostaje samo otkucaj srca.
REZ.
NOĆ - POD STABLON NARA
Svjetlost fenjera. Vjetar joj podiže kosu.
Poljubac postaje snažniji.
Plod puca. Zrna se rasipaju po zemlji poput rubina.
Njegova ruka zatvara njezin dlan.
NJEGOV GLAS (OFF)
„Ako ga ikada ponovno okusiš - znat ćeš.“
Ona ga pogleda.
On se već udaljava.
Kamera ostaje na njoj.
Vjetar.
Tišina.
U daljini - saksofon.
ZATAMNJENJE.
***
Stablo koje pamti
/ Realizam
Nar nije rastao ondje slučajno.
Posadila ga je žena koja je voljela čovjeka nestalog u moru.
Govore da plod sazrije samo kad se neka ljubav bliži lomljenju.
Te noći zrna su bila tamnija nego ikad.
Kad me poljubio, stablo je zadrhtalo.
Jedno je zrno palo prije nego što ga je dotaknuo.
More se povuklo, kao da sluša.
„Osjećaš li?“ pitao je.
Zrak je postao drukčiji.
Zrna u mom dlanu lagano su pulsirala - poput sitnih srca.
Kad se odmaknuo, tlo nije zadržalo njegovu sjenu.
Samo moju.
Ujutro, ploda više nije bilo.
Ali zemlja pod stablom bila je crvena.
Starice u selu prekrižile su se kad su me vidjele.
„Okusila si ga“, rekla je jedna.
„Jesam.“
„Onda ćeš se uvijek sjećati.“
I svake godine otad, kad nar sazrije, budim se s okusom slatkoće i tuge na jeziku.
Jer nar se ne daruje dvaput.
Ankica Anchie, Croatia
Humanist, Poetessa and Author
