Ankica Anchie

Moderator Moderator
Shkurt 24, 2026 - 01:19 Përditësuar: Shkurt 24, 2026 - 01:20
Ankica Anchie
CATHEDRAL OF FIRE
 
I did not fall in love
I crossed a threshold
There are loves that bloom like gardens -
ours rose like a cathedral
built from flame and breath
Before you,
I lived in rooms with windows closed,
afraid of the wind,
afraid of the sky
Then you arrived -
not as comfort,
but as truth
And truth is never gentle
You touched my silence
and it broke into wings
You spoke my name
as if it had always belonged to your mouth
Loving you is not sweetness -
it is magnitude
It is standing at the edge of myself
and not stepping back
You are the mirror that does not flatter,
the fire that does not destroy,
the storm that teaches the sea
how deep it truly is
With you, I am not smaller
I am vast
Not rescued -
revealed
If the world were to end tomorrow,
I would not measure my life in years
but in the seconds
your heartbeat answered mine
This is not a promise whispered in fear.
This is a vow carved in light:
Whatever becomes of us,
we have already existed
at the highest altitude of being -
where love is not possession,
not need,
not escape -
but awakening
And if I must burn for something,
let it be this:
to have known you
not as a chapter,
not as a season -
but as the moment
my soul stood upright
and called itself alive
 
Ankica Anchie , Croatia
Humanist, Poetessa, Author
 
NA KRILIMA KNJIŽEVNOSTI
 KNJIŽEVNA NOVELA (uvod)
 
OKUS NARA
 
Prvi put kad me poljubio, nebo je bilo boje prezrelog voća.
Kasno ljeto. More je disalo tromo, kao da sanja. Stari nar nadvio se nad kameni zid, kao svjedok koji pamti više nego što govori.
Rastvorio je plod polako.
Zvuk je bio tih, gotovo intiman - poput kože koja se odvaja od uspomene.
Zrna su zasjala u njegovu dlanu, crvena kao neizgovorene ispovijedi.
„Ništa lijepo ne ostaje cijelo“, rekao je.
Tada još nisam znala da govori o nama.
Sok je tekao niz naše prste. Obojao moju haljinu. Označio kamen. Označio sat.
Kad me poljubio, prvo sam okusila slatkoću - duboku, opojnu - a zatim sjenu ispod nje. Nešto tamno, skriveno u svjetlu.
Dolje u selu netko je svirao saksofon. Melodija nije pripadala ovom stoljeću.
Stavio mi je zrno na jezik.
„Zapamti ovaj okus“, šapnuo je.
Godinama poslije - jesam.
One noći kad je nestao, more je bilo bez glasa.
Nar je ostao otvoren.
Krvario je u zemlju.
Tada sam shvatila - neke ljubavi ne dolaze da ostanu.
Dolaze da obilježe.
***
ART-FILM SCENARIJ
OKUS NARA
EKSTERIJER -MEDITERANSKA OBALA - SUMRAK
 
Crveno nebo. Vjetar u maslinama.
Nar puca u usporenom kadru.
Sok kaplje po kamenu.
 
KRUPNI PLAN: njezini prsti - obojeni crveno.
 
NJEGOV GLAS (OFF)
 
„Svako zrno skriva tajnu.“
Zrno na njezinim usnama.
Zatvara oči.
Zvuk nestaje. Ostaje samo otkucaj srca.
 
REZ.
NOĆ – POD STABLON NARA
 
Svjetlost fenjera. Vjetar joj podiže kosu.
Poljubac postaje snažniji.
Plod puca. Zrna se rasipaju po zemlji poput rubina.
Njegova ruka zatvara njezin dlan.
 
NJEGOV GLAS (OFF)
 
„Ako ga ikada ponovno okusiš - znat ćeš.“
Ona ga pogleda.
On se već udaljava.
Kamera ostaje na njoj.
Vjetar.
Tišina.
U daljini - saksofon.
 
ZATAMNJENJE.
***
Stablo koje pamti 
/ Realizam
 
Nar nije rastao ondje slučajno.
Posadila ga je žena koja je voljela čovjeka nestalog u moru.
Govore da plod sazrije samo kad se neka ljubav bliži lomljenju.
Te noći zrna su bila tamnija nego ikad.
Kad me poljubio, stablo je zadrhtalo.
Jedno je zrno palo prije nego što ga je dotaknuo.
More se povuklo, kao da sluša.
„Osjećaš li?“ pitao je.
Zrak je postao drukčiji.
Zrna u mom dlanu lagano su pulsirala - poput sitnih srca.
Kad se odmaknuo, tlo nije zadržalo njegovu sjenu.
Samo moju.
Ujutro, ploda više nije bilo.
Ali zemlja pod stablom bila je crvena.
Starice u selu prekrižile su se kad su me vidjele.
„Okusila si ga“, rekla je jedna.
„Jesam.“
„Onda ćeš se uvijek sjećati.“
I svake godine otad, kad nar sazrije,
budim se s okusom slatkoće i tuge na jeziku.
Jer nar se ne daruje dvaput.
 
Ankica Anchie, Croatia
Humanist, Poetessa and Author